Ljudi vole sve svoje, pa i svoje slabosti. I svoju ranjavost, i svoju zlu sreću, i svoje prokletstvo: i u tome leži jedan dio nas. I to naš najprisniji, naš najkrvaviji dio. Kako bismo ga dakle ne mogli voljeti?

Svaka je stvar, svaka pojedinsot bila brižljivo iscrtana; predjel je bio vedar u svojoj pustoti, bez suvišne mekoće, bez mesnate pastoznosti, ali i bez ikakve istaknute oštrine, zadahnut nekom blagom no suzdržanom plemenitošću. Izgledao je umiven, očišćen jučerašnjom buricom - kao da čeka jedno novo ljudstvo koje će se tu naseliti, kao u izmetenu kuću." Zimsko ljetovanje, XIV. poglavlje